milica

INTERVJU SA DRAGANOM ELČIĆEM, REDITELJEM FILMA MILICA

Ovogodišnji BELDOCS, imaće čast da u okviru programa „Panorama“ ugosti jednog od naših najplodnijih dokumentarista, Dragana Elčića, renomiranog učesnika domaćih i mnogobrojnih svetskih festivala i istovremeno najnagradjivanijeg reditelja na ovim prostorima, čija priznanja uključuju pregršt domaćih i medjunarodnih nagrada, medju kojima je i film “ Život“, koji je 2000. godine bio kandidat za nagradu Oskar. Film „Milica“ govori o sudbini jedine srpske devojčice u Prizrenu.

Film govori o devojčici Milici koja odrasta u specifičnim uslovima, na Kosovu, čije je detinjstvo odredjeno njenom nacionalnom pripadnošću. Ona se ovde javlja kao deo jednog specifičnog kulturnog i etničkog konteksta, kao produkt medjunacionalnih trvenja i odnosa koje sama ne razume?

Da. Ovo i jeste suštinsko pitanje. Dete bez djetinjstva, djete bez prava na slobodu, djete koje je „krivo“ bez krivice. MILICA je kolateralna šteta upravo svih tih odnosa, ne samo međunacionalnih, ovde u Prizrenu – na Kosovu, nego ili možda prije svega, međunarodnih faktora. Da. Milica to do skora i nije razumjevala… Ali, ona danas ima već deset godina i sve više pitanja, nažalost i dalje bez odgovora. Odgovora zapravo i nema…

Radnja filma smeštena je u Prizren, grad živopisne i burne istorije i turbulentnih recentnih dogadjaja, kulturno i istorijski imanentan srpskom narodu, koji na neki način simbolizuje sudbinu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji uopšte ? Izbor mesta  nije bio slučajan?

To ste odlično izdvojili. Prizren je metafora cjelokupnog stanja srpskog indentiteta,  danas na Kosovu i Metohiji. Nekada  je bio  administrativni i duhovni – prestolni grad srpskog naroda. Danas je njegova budućnost stala u sudbinu jednog, jedinog djeteta – male Milice Đorđević

U jednom intervjuu ste izjavili kako teme za vaše filmove biraju, tj nalaze vas. Da li se isto tako može reći da je, splet istorijskih okolnosti, na neki način, odredio sudbinu male Milice?

Teme koje me „pronalaze“ nisu same dovoljne za film. Uvijek i studentima kao i sebi postavljam glavni zadatak da tema ne smije biti primarna. Da je ideja ključ autorskog filma.  Ukoliko tema bude dominantna nad idejom, onda ostanem razočaran i ne ispunjen. Mene pronalaze one teme koje mogu „obožiti“ idejom. Ima mnogo jakih tema koje prosto prođu pored mene. „Emocija se odaziva na poziv“…

Koliko su, u krajnjoj liniji, naša htenja, postupci odredjeni društvenim, istorijskim, ekonomskim prilikama, a manje produkt naših napora? Tj, koliko je pojedinac slobodan u današnjem društvu?

Pitanje slobode je vječno.  Za mene – sloboda nije neko „Drvo slobode (ili plod)“. Ona ima životnu silu (živu dušu) samo u osjećanju smisla slobode, besmisao slobode je bismisao bića i života.  A to je čuveni „Eros-Tanatos“ kult smrti. „Duševan čovjek“ je smisao onaj ko je nadaren osjećanjem… a to je onaj ko je okrenut smislu, svjestan da taj smisao ne dolazi od znanja (iskustva, školovanja, obrazovanja, nauke…). Osjećaući da je lišen Duha Svetoga, čovjek osjeća da je bijedan. Životnost, dakle, ne dolazi od znanja, jer je lišen osjećanja (osjećanja smisla)… Dakle, u mom filmu mala Milica nije slobodna u spoljašnjem svijetu, ali njen život i život njene majke ispunjen je smislom  koji mi možda i nismo u stanju da razumijemo.

Kosovo vas je kao tema u širem smislu intrigitralo i ranije. Snimili ste i film o Visokim Dečanima pod nazivom „Čuvari tišine“. Šta mislite o aktuelnom odnosu Srbije prema Kosovu? Stiče se utisak da je odnos u direktnoj zavisnosti od dnevno političkih okolnosti?

Bio sam svjedok vremena ratova i raspada Jugoslavije.Sve sam to kamerom bilježio. Ta tragika-  koja još traje, proizvod je isključivo politike. „Ko je želi, u kući mu bila“… Ponavljam se, priča o MILICI je,  ustvari – priča o Srbima na Kosovu i Metohiji.  Kako se Srbija odnosi prema njenoj sudbini, takav je i odnos prema sudbini svih ostalih Srba. Ko se prepozna, prepoznao se…

Da li se priča o maloj devojčici se može shvatiti i kao priča o nama, kao vapaj za samospoznajom, preispitivanjem, potragom za praiskonskim u nama samima ?

Ovo je priča o našoj savjesti. Ako na kraju filma „ona“ ostane kao kamen u cipeli, film je postigao nešto.

Kakva je festivalska budućnost ovog filma?

Za ovaj film ne želim nikakvu festivalsku budućnost.  Neki filmovi se ne prave zbog takmičenja. Ovaj film treba samo da se „vidi“!!!

Za kraj, da li imate ideju o nekom budućem projektu?

Upravo sam krenuo u snimanje dugomentaržnog dokumentarnog ilma o fudbalskoj legendi – Duletu Saviću. Pripremam i TV serijal posvećen 20. Dejtonskog mirovnog sporazuma i jedan kratki igrani film. Dovoljno za ovu godinu…

Razgovara: Radmila Veljovic