dsc_0052-3

INTERVJU SA IRENOM ŠKORIĆ, REDITELJKOM FILMA NEŽELJENA BAŠTINA

Na jubilarnom, desetom po redu izdanju BELDOCS 2017 festivala u okviru programa Kreacija vs destrukcija prikazan je dugometražni dokumentarni film NEŽELJENA BAŠTINA, rediteljke Irene Škorić. Reč je o kontemplativnoj studiji o sudbini spomeničkog nasleđa SFRJ, njihove uloge i mesta u kolektivnom sećanju naroda, kao i institucionalnom poimanju i pozicioniranju njihovog značaja, te umetničkim i političkim referencama vladajućih ideologija ostavljenoj retorici dnevno političkih strujanja. „Ništa na ovom svetu nije tako nevidljivo kao spomenik“ kaže Robert Muzil, ističući efemernu nit njihovog postojanja. Autorka na vešt način, na osnovu case study istraživanja, baziranom na pet spomenika antifašizmu na prostoru Hrvatske, dekonstruiše njihovu sudbinu u svetlu rastućih nacionalizama i raspada Jugoslavije, praćenih ratnim dejstvima 1990ih i moralnog i ukupnog siromaštva kao formalnog okvira njihove devastacije i nemara poslednjih dekadu i po. Pitanje njihovog statusa kao artefakata značajne simboličke i neretko visoke umetničke vrednosti postaje neodvojivo od dominantnog političkog diskursa, gde se sećanje tretira samo kao relikvija minulih vremena, a kultura sećanja biva smenjena kulturom zaborava.

1. Ovaj film bavi se veoma značajnom, ali u potpunosti zapostavljenom temom u javnom medijskom diskursu. Kako ste došli na ideju o snimanju ovog filma i ponovnom aktueliziranju pitanja sudbine bivšeg jugoslovenskog spomeničkog nasleđa?

Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju „Spomenik“, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o „prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima“. Na neki način, jedan stranac nam je trebao doći i ukazati da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ „spomenici“ u „monuments“, sad ih svi zovu „spomeniks“.

2. S obzirom da se radi o temi koja nije popularna ni aktuelna, ni, da upotrebim sintagmu iz naslova filma, željena u Hrvatskoj, da li je bilo teško doći do sredstava za ovaj projekat, da li ste imali finansijsku potporu od strane zvaničnih institucija?
Jedina filmska institucija u Hrvatskoj, HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), koji se jako voli busati u svoja antifašistička prsa, nije dao niti jednu jedinu kunu za ovaj projekt koji je odbijen 3 puta. Ekipa filma je vjerovala u projekt i iznijela ga na svojim plećima. Sponzori i donatori uključili su se u postprodukciji i zato: Sponzori, Bog vas blagoslovio.

3. Kako se navodi u filmu, u Hrvatskoj je od ratnih dejstava 1990ih do danas uništeno 3000 od ukupno 6000 spomenika koliko ih je bilo na tlu SR. Hrvatske. Jedan deo je miniran, drugi devastiran, dok je isto tako veliki broj zapušten i prepušten zaboravu. Koliko dugo ste radili na sakupljanju arhivskog materijala za film, da li je bilo teško doći do njega?

Istraživanje za sam film trajalo je oko 2 godine, a snimanje filma još 2 godine. Što se tiče arhivske građe ona je došla iz puno izvora, nakon mjeseci razgovora i pregovora, diljem bivše Jugoslavije, a sudionici filma su čak i sami prikupljali i donosili svoju privatnu arhivu.

4. Spomenici iz komunističkog vremena kao materijalna baština ne zauzimaju značajno mesto ni na institucionalnom nivou, niti u kolektivnom sećanju ljudi. Društveno istorijski i politički okvir njihovog nastanka, tj. ideološki narativ koji nose predstavlja okvir menjanja njihove upotrebne vrednosti. Građeni u čast pobede protiv fašizma, anticipiraju slobodarski duh našeg naroda, pa ipak shvaćeni su kao spomenici jednoj ideologiji. Wolfgang Höpken, profesor istorije Istočne i Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Leipzigu, navodi da su ovi spomenici „institucionalne uspomene“, te da predstavljaju samo „konstruisano državno sećanje“. U tom smislu, jedan od protagonista filma, Miro Vuco, čijih je nekoliko spomenika, tokom 1990ih uklonjeno, ističe da politika postavlja i politika ruši spomenike?

Politika postavlja i ruši spomenike, to je i više nego evidentno u svim vladavinama na ovim prostorima. Prema Aloisu Rieglu koji je utemeljitelj moderne zaštite spomenika, „neželjena baština“ je ona baština koja je izgubila potomke onih koji su ju stvorili, baština za koju više nema interesa. Kaže, nestali su motivi i vrijednosti koji su doveli do podizanja takvih spomenika. Nadam se samo da i moj film neće postati „neželjena baština“. Svi ti spomenici imaju ideološku i etičku podlogu u antifašizmu, i toga se ni najmanje ne treba stidjeti. Ta činjenica, isto tako, ne umanjuje umjetničku vrijednost koju imaju spomenici od kojih su neki vrh, ne samo naše, spomeničke baštine.

5. Među uništenim spomenicima nalaze se neka od vrhunskih umetničkih dela. Eklatantan primer je spomenik pobedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskom, autora Vojina Bakića, remek delo modernizma i jedinstven primer apstraktne umetnosti, koji je 1992. miniran iz devetog pokušaja i zauvek ostavljen zaboravu. Čini se da politički kontekst stvaranja ovih umetničkih dela čini bitnu i neizbežnu odrednicu u njihovoj evoluciji?

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Upravo zato su i srušeni. U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće. Promijenjene društvene vrijednosti i nove političke okolnosti su međunarodno priznata umjetnička djela učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada.

6. Flagrantan i ambivalentan odnos prema spomeničkoj kulturi korespondira sa ideološkim predznakom i istorijskim revizionizmom koji je nastao sa raspadom SFRJ i nastankom samostalne Hrvatske države, naročito tokom devedesetih godina dvadesetog veka. U vremenu nakon ratova sve do danas, ovakav odnos doveo je do skrnavljenja mnogih obeležja i pretvaranja istih u izvore sekundarnih sirovina?

Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, to je film o društvu i vrijednostima koji su se urušili. Kapital je danas sve, a s obzirom da do dana današnjeg nitko zbog krađe ili uništavanja NOB spomenika nije sankcioniran, uništava i krade se sve više i više.

7. Kako je došlo da saradnje između vas i Ive Josipovića, koji je široj javnosti uglavnom poznat po svom političkom angažmanu?

Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

8. 2011. godine je u Hrvatskoj pokrenuta inicijativa za obnovu nekih od uništenih spomenika kao kapitalnih umetničkih dela. U kojoj meri je moguća revitalizacija ovih spomenika kulture, koliki je stvaran interes za tim, dokle se stiglo sa tom inicijativom i koliko je realno razmišljati o realizaciji, imajući u vidu moguće troškove? Obnova spomenika na Petrovoj Gori bi koštala 20 miliona evra, kako se navodi u filmu. Jedno od pitanja koje se postavlja u filmu je pitanje sadašnje kontesktualizacije njihove upotrebne vrednosti, tj. za koga se obnavlja i u koju svrhu?

Zbog financijskih razloga nemoguće je obnoviti sve spomenike, zato mislim da bi se trebalo koncentrirati na TOP 10 i povući sredstva iz EU fondova. Mislim da bi najbolje rješenje bilo od njih napraviti turističku atrakciju za strance i mlade, neki „memorijalni turizam 21.stoljeća“ koristeći se pozitivnim primjerima iz npr. Njemačke. Predlažem naziv „Putevima revolucije“ 

9. Film za sada ima bogatu festivalsku karijeru. Posle premijernog prikazivanja na Sarajevo Film Festivalu, film je osvojio prvu nagradu na festivalu BANNEF u Stokholmu, a nedavno je na festivalu WorldFest u Houstonu osvojio Zlatnu nagradu za najbolji film u kategoriji istorijske i arheološke tematike. Kako je film prošao na festivalima u okruženju? Koja je njegova dalja festivalska budućnost ?

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu, jer je prva projekcija danima ranije bila rasprodana. Ova „oda antifašizmu“ upravo je u Los Angelesu, gdje sudjeluje na „Fine Arts Film Festivalu“ nakon koje putuje u Paris i Berlin na „SEE a Paris (South-East European Film Festival)“, a u junu kreće za Crnu Goru. Najdraže mi je kad je film ovakve tematike prepoznat od stranaca, a evo što je rekao festivalski žiri u Švedskoj: „Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.“

Radmila Veljović